Igor Premužić, Antifaschist aus Zagreb, zeichnet zum Tod von Oliver Dragojević eine unbekannte Seite des Sängers. Die des freundlichen, aufrechten Mitmenschen, der seiner Überzeugung treu blieb. Nach seinem Tod würden sich die klerikal-nationalistischen Machthaber und die „patriotischen“ Medien in Kroatien auf seinen Leichnam stürzen und ihn für ihre politische Agenda vereinnahmen.

Moja je majka preminula od tumora pluća. Do zadnjeg je dana bila u krevetu pokraj mene. Ta bolest je polako i svakodnevno ubijala čovjeka u njoj. Jedan dio mene je umro s njom. I Oliver je izgubio bitku s istom bolešću. Moja majka, Oliver i ja smo se jednom našli na istom mjestu, na Martin Bregu, pred petnaestak godina. Sonja, mamina prijateljica, nadarena slikarica koja je stvarala prekrasne kompozicije na svili, imala je izložbu svojih djela. Tada je na otvorenju izložbe svirao i pjevao Oliver Dragojević. Čaroban je to događaj i dan danas u mojem sjećanju, dan kada smo bili sretni i ushićeni slušati virtuoza. Bio je to poseban, intiman događaj za malu skupinu ljudi kojima je kozmička sreća i splet okolnosti iznjedrio takav događaj, slušanje Olivera u društvu sretnica i sretnika.

Očekivao bi svatko distanciranog, velevažnog umjetnika koji se eto tako slučajno odlučio počastiti nas svojim prisustvom i glasom. Upravo suprotno. Oliver je bio dostupan, nasmijan, izuzetno raspoložen i nije se odvajao od klavira. Pjevao je gotovo sat vremena, tek uz stanku da gucne malo vina ili vode, nasmijan, kao da je u vlastitom dnevnom boravku sa svojima. Neposrednost i skromnost, kako sam ga ja vidio, u mojim očima je od njega napravila još većeg čovjeka. Rijetko sam o tom događaju govorio, nekako sam ga uvijek držao uz uspomenu na majku, na taj tren koji je ostao tako duboko urezan u moj um. I Oliverova obitelj ga sigurno pamti kao umjetnika koji je obožavao pjevati i svirati, kao dobrog duha svoje porodice, kao dragulj koji se čuva u obiteljskoj škrinji.

Oliver Dragojević je rođen u jednoj, a preminuo je u drugo državi. U obje je politika gurala svoj nos tamo gdje mu nije bilo mjesto, ali se Oliver, svojim šarmom, stavom, karakterom i možda nekim drugim karakteristikama uspijevao othrvati debelim dlakavim šapama vlasti. U Jugoslaviji je sigurno morao nešto režimsko odraditi, pa je odradio „Tita i prvu proletersku“. U Hrvatskoj je, koliko sam uspio pronaći u bespućima virtualne stvarnosti, odradio sam dvije politički angažirane pjesme. Nema pjevača koji je bio aktivan od devedesetih do danas kojeg nisu po ramenu potapšale dlakave debele ruke režima i prorežimskih navijača. Tu se Oliveru mora priznati da je znao zauzeti stav. Rat je na njemu ipak ostavio posljedice, zarekao se da nikada neće pjevati u Beogradu i držao se te svoje. Neki mu to zamjeraju, neki ne, ali jedno je sigurno : volio je držati svoju riječ i to mu treba priznati. Nije se, poput nekih, suncokretio prema potrebi.

Dok je u Oliveru bilo života, znao se postaviti i obraniti od debelih dlakavih šapa režima. Kada je od Olivera ostalo samo tijelo, vlast je istog trena pokazala tko ju nosi. Gledali su svi kako Split pjeva, kako ljudi imaju emocije i kako ih iste nije strah pokazati. Pjevali su pjesme koje su ih pratile kroz život, kroz lijepe i teške trenutke. I lešinari su to vidjeli, oni lešinari koji će tom istom narodu sutra koštanu srž na slamku popiti. Lešinari s Banskih dvora su ushićeno PR-ovski objavili – urbi et orbi – da i oni imaju dušu. Brže-bolje su izmislili „nacionalnu sućut“, požurili dati „naputak“ da se zastave stave na pola koplja. I naravno, rečenicu te objave su počeli s:“Na inicijativu premijera Andreja Plenkovića, Vlada je….“

Opet je zločinačka organizacija koja obnaša vlast pokazala svoj lešinarski vrat, svoj kljun pun truleži. Opet su pokazali svoje pravo lice. Na smrti omiljenog pjevača, široke duše, na smrti onoga kojem su se gadili, potrčali su skupljati političke poene. Nisu izdržali, morali su. I neka su. Pokažite uvijek svoje pravo lice, pokažite lešinari kakvi ste. Samo bi lešinari najnižih kriterija, u ovakvom trenutku, povukli potez kojim, očito i nedvojbeno, skupljaju političke poene. I to od onog tko im je cijelog života pokazivao da s njima ne želi imati veze, koji je govorio kako se teško živi i kako su ljudi gladni. Onaj koji ih je prezirao danas im se samo smije, jer njihova je glupost i niskost tolika da se može njima, onako Velemistovski, samo smijati. Neka Olivere, neće te ogaditi njihova piarština, oni koji su imali prilike i na kratko provesti vrijeme s tobom imaju srce na pola koplja. Lešinari nek lešinare, od njih nismo mogli drugo niti očekivati.

Originalkommentar auf Facebook, Übernahme mit freundlicher Genehmigung von Igor Premužić.

Titelbild: Autor Igor Premužić (rechts) mit einem weiteren antifaschistischen Aktivisten bei einer Demonstration gegen die Ustaša-Gedenkfeier in Bleiburg/Pliberk.

Einen kurzen Nachruf auf Oliver Dragojević findet ihr hier.

Vid Jeraj hat für Balkan Stories einen persönlichen Text zum Tod des Sängers geschrieben, den ihr hier findet.